Činča
Sadržaj
Ulaz na projekciju je slobodan. Zbog rezervacije mjesta potrebno je preuzeti ulaznicu na blagajni kina.
Studentska Činča (1972) … je egzemplarno djelo umjetnika u mladosti, s vidljivim tragovima filmskog i povijesnog razdoblja u kojem se ta mladost živjela. Njegova čudna zagrebačka djevojka podsjeća na jednu od onih kolebljivo samosvjesnih Godardovih muza iz predrevolucionarnih 1960-ih što – rastrzane između djevojačkih banalnosti, ljubavnih promašaja i 'umjetničkih' ambicija – odgovor na pitanja „kakva sam, što sam i što želim biti“ redovito očekuju od drugog, odnosno od „muškog roda“.
Metoda vérité i vizualni stil toga ranog crno-bijelog dokumentarca podjednako su samosvjesni, a redatelj vrlo često prelazi crtu koja jamči opservacijsku distancu od subjekta i izazivački kreće u interakciju. Po toj meta-medijskoj otvorenosti, unatoč brojnim sličnostima, Činča se razlikuje od svoje metodološki revolucionarne filmske vršnjakinje, glumljene Radićeve Žive istine: glumeći nekoga tko joj nalikuje, Božidarka Frait ponaša se kao da kamera ne postoji, stvarna Činča s njom otvoreno koketira koristeći se prilikom, jer joj je (pre)suđeno da ni-kada neće postati ono što želi – glumica.
Svojevrstan je kuriozum da su dva filma, ne znajući jedan za drugi, osim niza poznatih likova iz javnoga života, snimila i slične sekvence koje, osobito gledajući iz današnje perspektive, imaju ironijski potencijal: dvije autsajderice suočene su pred kamerom s autentičnim predstavnicima važnih institucija, vječnim hrvatskim in-sajderima, koji im hladno i gotovo birokratski objašnjavaju zašto trenutno u njima ne mogu ostvariti svoje glumačke ambicije.“
Diana Nenadić, 2010.
Ostvaren kao studentski zadatak na trećoj godini tadašnje Akademije kazališne i filmske umjetnosti u Zagrebu, Činča je šarmantan, nimalo školski nezgrapan, modernistički, novovalovski lepršav portret mlađahne Zagrepčanke nadimkom Činča u kojem protagonistica i autor pokušavaju istražiti zašto je prati glas da je "čudna". Činča govori o sebi izravno u kameru i (često vidljiv) mikrofon, ne prolazi na prijamnom ispitu za glumu na Akademiji, hekla, kuha, spava, pleše, izrađuje keramičke posude i propituje svoje poznanike (među njima su prepoznatljiva mnoga poznata lica poput Enesa Midžića, Mladena Stilinovića, Radka Poliča, Enesa Kiševića ili Slavka Brankova, od kojih su neki njezini bivši momci) o tome što misle o njoj, na što oni daju proturječne odgovore, među kojima se oni poput "ona je osoba koju mnogi znaju" čine poprilično opskurnima. Sama Činča doima se simpatičnom, posve normalnom djevojkom ("ljudi misle da sam čudna, meni se čini da sam jako normalna," veli ona sama), a temeljna napetost cjeline ostvarena je upravo sprezi polazne postavke o njenoj navodnoj "čudnosti" i neuspjeha u dokazivanju te "teze".
Janko Heidl HFLJ, 2011.
Nedavno sam ga pogledao i ostao šokiran koliko je to topao i dobar dokumentarac, s obzirom da autora znam kao pomalo grintavog profesora s Akademije koji se zadnjih tridesetak godina dao najviše u aktivistički dokumentarac, a kojeg nisam preveliki fan. 'Činča' me vratilo u vrijeme ranih 70-ih, kad su se nekako svi ljepše izražavali. Fascinirala me zapravo dikcija kod svih protagonista, način na koji razlažu o sebi ili upućuju kritiku drugima, način na koji gledaju na život. Iako se vidi sličnost sa kultnom Živom istinom i danas nam u hrvatskom dokumentarizmu treba više ovakvih filmova koji se orijentiraju na osobu, na slabo poznate ljude iz susjedstva i na male priče koje postaju veće od života.
Josip Lukić, student ADU, u anketi T-portala o najdražim dokumentarcima 30.8.2019.
