Film “Mr. Denny & Istro-Cid” Roberta Paulette ispunio Kino Valli i otvorio važna pitanja o Istri
Sinoć je u prepunom pulskom Kinu Valli premijerno prikazan kratkometražni eksperimentalni film „Mr. Denny & Istro-Cid“, završni dio filmske trilogije poznatog pulskog slikara Roberta Paulette posvećene zavičaju. Nakon Verude i rodne Premanture, autor u ovom filmu širi pogled na čitavu Istru, nudeći snažnu i vizualno sugestivnu refleksiju prostora koji se ubrzano mijenja.
Publiku je u foajeu kina dočekala autorova izložba istoimenog stripa i video-instalacija, dok je prije početka projekcije nastupio pjevački zbor Praksa izvodeći pjesmu iz filma „A sad tancajmo“. Film, koji Pauletta žanrovski opisuje kao mračnu, gregorijansku kaubojsku operu, izravno i bez zadrške progovara o prekomjernom turizmu, nebuloznom urbanizmu i mentalitetu koji takve procese potiče. Kroz simboliku, ironiju i snažnu atmosferu propituje se odgovornost pojedinaca i institucija, ali i sklonost kratkoročnim, oportunističkim interesima zbog kojih se baština rasprodaje, a istarski krajolik sve češće narušava stihijskom, često nemaštovitom pa i ilegalnom izgradnjom.
Ideja za film nastala na proljeće 2024. godine kada je autor tragom medijskih napisa krenuo u potragu za istarskom Arkadijom. Ističe “Putem sam se, međutim, izgubio – ili sam možda samo usnuo, poput Alice u Chabrolovu filmu. U svakom slučaju, ovo filmsko izvješće koje donosim nema nikakve veze sa stvarnošću; ono je plod umjetničke izmišljotine.“ Na premijeri se u uvodnoj riječi i našalio: „Pitao sam umjetnu inteligenciju mogu li ovaj film nazvati tragikomedijom, a ona mi je odgovorila – nikako, ovo je čista tragedija.”
Pauletta potpisuje scenarij, režiju i kameru, dok se za video i audio-montažu pobrinuo Marko Račan. Animacije su djelo Saleta Undertoona, glazbu potpisuje Branko Okmaca uz pjevački zbor Praksa i Kalamos kvintet, dok su za dizajn tona zaslužni Edi Cukerić i Branko Crnogorčić. Kostime i rekvizite osmislila je Elica Iljoska, dodatno naglašavajući osebujnu estetiku filma.
Topao prijem publike i dugačak pljesak nakon projekcije potvrdili su da je Paulettin završetak trilogije istodobno umjetnički eksperiment i snažan društveni komentar – film koji otvara važna pitanja o budućnosti prostora kojem pripadamo.
